Marija Gorica

Kultura

Geološke znamenitosti općine Marija Gorica

Geološke osobine područja općine Marija Gorica među prvima je proučavao hrvatski znanstvenik Dragutin Gorjanović-Kramberger još 1893.: Kraj između Save, Krapine i Sutle prozvao sam jedinstvenim imenom "Marija-Goričke brdine" s razloga tektoničkoga, jer baš najbliža okolica sela Marija Gorica, poimence jarak u šumi Mačkovec izpod Hrastine, sačinja jezgru tj. najstariju čest toga priedjela.

Najstarije naslage čine pješčenjaci i glineni škriljavci gornjeg paleozoika, nastali kolebanjem dna prostranog mora, koje je prekrivalo veliki dio Europe prije oko 200 milijuna godina. Tada dolazi do izdizanja toga područja i prekida taloženja stijena, dakle tu nastaje kopno.

More je ponovno preplavilo to područje tek u badenskome razdoblju prije oko 16 milijuna godina. To je bilo more Paratethys, koje je bilo kanalima povezano s velikim Sredozemnim morem Tethys. Prekrivalo je cijelu današnju Panonsku nizinu. U plitkom toplom moru živjele su školjke debelih ljuštura Ostrea i Chlamys, koralji, ježinci i alge Lithothamnium i tvorili su morske grebene. O tome svjedoče mnogobrojni fosilni ostaci iz tog razdoblja nađeni u naslagama litavca ili litotamnijskog vapnenca. U dubljemu moru živjeli su školjkaši tankih nježnih ljuštura koje se često vide u naslagama "šlira" kao Amussium denudatum i Solenomya doderleini, a često se nađu i riblje ljuske, kao i zubi morskih pasa.

Prije oko 13 milijuna godina u sarmatskom razdoblju Paratethys gubi vezu sa Sredozemnim morem, nastaje Panonsko uzemno more, čiji salinitet se postupno smanjuje, pa u tome oslađenom moru žive pojedine školjke i puževi koji su se uspjeli prilagoditi na brakičnu vodu, ali žive još uvijek ribe, kitovi itd. U vapnovitim laporima najdonjeg sarmata nađen je tu pužić Mohrensternia inflata, zatim ima listićavog lapora "tripolo" nastalog taloženjem planktonskih algi kremenjašica Diatomeaea, pa lapora sa školjkom Ervilia dissita. Ima i pješčenjaka sa školjkašem Cardium gleichenbergense, te Cardium politoanei.

U razdoblju panona prije oko 11 - 8 milijuna godina Panonsko more nastavlja se oslađivati, pa je vrlo malo sarmatskih vrsta preživjelo. Pojavile su se nove vrste, tako u najdonjem panonu dolaze u bijelim vapnenim laporima puževi Limnaea extensa, Gyraulus praeponticus, te Radix croatica, prema kojemu su te naslage nazvane "Croatica naslage".

Na istočnom obronku Škribula brijega u mlađem dijelu tih bijelih lapora nađen je novi oblik puža Gyraulus of. praeponticus s djelomično razmotanom zavojnicom. U Hrvatskoj je to prvi takav nalaz. Slična pojava odmotavanja zavojnice opisana je u sarmatskim naslagama bazena Steinheim u Njemačkoj. Takvi oblici općenito ukazuju na promjenu okoliša u sedimentacijskom bazenu (recimo daljnje smanjenje saliniteta). Može se reći da je taj puž specifična i veoma zanimljiva pojava, vezana uz Marijagorički kraj.

Pont obuhvaća vremensko razdoblje od 8 do 5 milijuna godina. More se raspalo na manje oslađene do slatkovodne bazene, odnosno jezera, u kojima je živjela endemična fauna školjkaša, puževa i ostrakoda. U laporima i pješčenjacima česti su školjkaši Paradacna abichi i Paradacna lenzi. U mlađem dijelu nađeni su slijedeći fosili: Velencienius reussi, Pteradacna pterophora, Congeria digitifera.

Uz obale jezera šetali su tada srodnci praslonova dinoteriji, hraneći se lišćem raznolikog drveća. O tome svjedoči zub praslona, kojeg je nakon uginuća životinje možda potok donio u jezerski mulj. Pripadao je vrsti Dinotherium giganteum.

Nakon toga razdoblja pretpostavlja se da je konačno nastalo kopno. Nema dokazane jezerske sedimentacije kao ni karakterističnih fosila pliocenskog razdoblja.

Kvartalno razdoblje traje od 2 milijuna godina do danas. Taloženi su šljunci, gline i pijesci, ali više ne u moru ili jezeru nego kao potočni i riječni ili barski nanos, a veći dio područja današnje Marijagoričke općine bilo je kopno, kao što je i danas.

U zemljanom pokrivaču na obronku Škribula brijega nađena je odlično sačuvana kamena sjekira iz neolitika. Izrađena je iz komada serpentinita, dakle zelene je boje i polirana je. Rupa na sjekiri bušena je metodom kremenog pijeska. Kvaliteta izrade vuče na gornji dio neolita, dakle prema eneolitu. Takve sjekire, a nađeno ih je više u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, služile su neolitskom čovjeku kao univerzalni alat. Koristio ih je kao oružje, kao alat za rušenje stabala, kod gradnje nastambi, a i za kopanje zemlje.

Eto, tako smo došli i do današnjeg prelijepog pejsaža Marijagoričke općine, u koju se već prije oko 6000 godina naselio čovjek.

Mr.sc. Zlata Jurišić-Polšak

<< natrag